O Ivani

Znanje je jedina imovina koju ti nitko ne može oduzeti.

IH

Ivana Hodak

Ivana Hodakrođena je u Zagrebu, 7. veljače 1982.g., kao jedino dijete dr. sc. Ljerke Mintas Hodak i odvjetnika Zvonimira Hodaka.

Još kao djevojčica bila je izuzetno komunikativna i nadarena te je u ranoj mladosti pohađala Glazbenu školu i naučila svirati glasovir, učila francuski u francuskom vrtiću u Zagrebu, naučila je igrati tenis i više godina je pohađala školu za suvremeni ples u Zagrebu.

U osnovnu školu „Izidor Kršnjavi“ u Zagrebu išla je u razdoblju 1988-1996, a potom je do 2000. g., završila Prvu privatnu gimnaziju, gotovo uvijek sa izvrsnim uspjehom i pohvalama.

Za vrijeme studija prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, bavila se studijem grafologije, usavršavala znanje stranih jezika (engleski, francuski, talijanski i španjolski), volontirala je godinu dana u jednoj poznatoj zagrebačkoj odvjetničkoj kancelariji kako bi stekla uvid u pravnu praksu. Bavila se i raznim oblicima dobrotvornih aktivnosti, odlazila je posjećivati i pomagati napuštenoj djeci u domovima socijalne skrbi, pomagala zbrinjavati napuštene životinje (pse, mačke) i skrbila o starijima i financijski siromašnijima iz svog društva.

Nakon završetka studija prava 2006.g., zaposlila se odmah kao odvjetnička pripravnica kod oca Zvonimira u njegovoj odvjetničkoj kancelariji, a od rujna 2008.g., počela je ozbiljno pripremati pravosudni ispit kako bi mogla postati odvjetnica.

U međuvremenu je položila ispit i postala stalna sudska vještakinja za vještačenje rukopisa (grafologija), posao koji je obavljala s osobitom radošću i savjesnošću.

 Kako se željela baviti i znanstveno-nastavnim poslom od 2007.g., počela je raditi i kao asistentica-pripravnica na katedri za pravo na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa (ZŠEM). Tu su je upoznali mnogi studenti kojima je pomagala u pripremanju i polaganju ispita. Čim je započela raditi na ZŠEM-u napisala je i objavila početkom 2008.g., jedan manji članak o naknadi štete u udžbeniku Osnove prava za ekonomiste, a pripremila je bila za objavu i članak o zaštiti vjerskih prava žena u Europskoj uniji.

Još 2007.g., upisala je i poslijediplomski studij iz Europskog prava na Fakultetu politologije gdje joj je ostao još samo jedan nepoloženi ispit do završetka. Namjeravala je magistrirati i doktorirati kako bi proširila svoje znanje i kako bi stekla vrhunsku profesionalnost u zalaganju za zaštitu ljudskih prava, napose prava žena, djece i životinja.

 U svom kratkom, ali sadržajnom i ispunjenom životu, sve do tragične smrti 6. listopada 2008.g., kad je bezrazložno brutalno ubijena na pragu vlastitog doma u P. Hatza 2., gdje je živjela cijeli svoj život, Ivana je uvijek bila vesela, otvorena, iskrena i poštena osoba s jakim senzibilitetom za pravdu, za slabe i siromašne, za odgovornost u poslu i životu i za vrijednost prijateljstva. Govorila je: „Slabijima treba pomagati, a jačima parirati!“. Još od vrtića i osnovne škole pa nadalje okupljala je krug prijateljica s kojima je bila osobito blisko povezana jer je iskreno prijateljstvo cijenila kao jednu od najvažnijih stvari u životu. Često je znala reći: „Sve dođe i prođe, ali prijateljstvo je posebno – to treba čuvati!“

Hodak obitelj

Voljela je šport i bavila se skijanjem, tenisom, jahanjem i golfom, a neposredno prije smrti otkrila je i čari vrtlarstva. Ivana je osobito uživala u svakoj prigodi kad je mogla putovati u inozemstvo, bilo na stručno usavršavanje, bilo radi učenja jezika ili samo turistički jer je znala da tako proširuje svoje vidike i uvijek upozna neke nove ljude i njihov način života. Voljela je suvremenu glazbu, filmove, neke serije (Seks i grad, Alias, CSI i dr.), modu i dobru zabavu uz ples. Često je znala prijateljicama reći: “Živi intenzivno, čak i ako pogriješiš, ispravi grešku i na njoj ćeš uvijek nešto naučiti!“

Ivana je, ne samo od djetinjstva bila odgajana u katoličkom duhu, nego je i sama bila praktična vjernica sve do svoje smrti i zato će u Kristu živjeti vječno, a Zaklada Ivana Hodak pridonijet će da se ideje i vrijednosti, za koje se u životu zalagala, nastave ostvarivati!

DIZ

Drugi o Ivani i Zakladi

Martina Josipović

Prvi susret s pokojnom Ivanom Hodak bio je još 2007.godine na kolegiju Uvod u Europsku Uniju. Uz njenu majku, dr. sc. Ljerku Mintas Hodak, Ivana nam je držala predavanja. Nisam je imala puno prilika slušati, ali se i dan danas sjećam nekih njenih predavanja, jer se kao jako mladi predavač izvrsno pripremala za svako predavanje. Sjećam se da smo se moje kolegice i ja uvijek divile kako jedna tako mlada osoba može toliko puno toga istovremeno raditi, i najvažnije od svega, biti tako uspješna u svemu tome. Kolege iz grupe su se, s druge strane, za vrijeme predavanja divili njenoj ljepoti, jer osim što je bila pametna bila je i izuzetno lijepa žena. Bila je uvijek nasmiješena, komunikativna i spremna pomoći i takvom ću je ja pamtiti.


Na proljeće 2007.godine, profesorica Hodak je organizirala put u Brussels. Na studijsko putovanje išlo je ukupno 16 studenata, uključujući prof. Hodak i Ivanu. Za mene je to bio jedan od najljepših izleta u organizaciji fakulteta. Tada sam imala priliku malo bolje upoznati Ivanu i njenu majku. Sjećam se da smo tražili cijelo jutro mjesto gdje ćemo popiti kavu jer ništa nije radilo prije 10. Sjećam se naše večere u marokanskom restoranu u blizini hotela i smijeha jer nismo znali što naručiti, a bili smo gladni i iscrpljeni. Cijelo putovanje smo zezali Ivanu da je „zeko“ jer ju je tako njena majka stalno zvala. Čak je i kašnjenje na avion bilo smiješan jer su Ivana i prof. Hodak bile dobro raspoložene i govorile da se ne brinemo.


Nakon tog putovanja ali i prije, svaki put kada bi srela Ivanu nikada nije dozvolila da joj se obraćam sa Vi jer je uvijek govorila da nije ona toliko starija i važnija od mene da ju moram tako oslovljavati. Zadnji put kada sam ju srela bilo je pet dana prije njene tragične smrti. Odlazila sam sa fakulteta i vidjela nju i njenu majku kako se smiju i hodaju po dvorištu škole. Htjela sam stati, pozdraviti i popričati jer ih nisam dugo vidjela, ali nisam ih htjela ometati, i rekla sam si: „Budem ih vidjela idući tjedan“. Žao mi je što idući tjedan nikad neću dočekati…

Mirela Forić Srna

Smatram da u životu ako si dovoljno sretan samo jednom upoznaš prijatelja koji ti postane srodna duša, prijateljicu koja postane sestra, a vaše prijateljstvo jedan od najvećih oslonaca u životu.

Ivanina životna radost, dobra ćud, osjećaj za ispravno i dobro, socijalna osjetljivost i empatija naspram svakog čovjeka živi u svima nama koji smo je i koji ćemo ju zauvijek voljeti.I danas kad sam u nedoumici uvijek se pitam što bi Ivana napravila ili rekla, kad imam dobru ili lošu vijest još uvijek mi prvo padne na pamet da bas nju nazovem i bas s njom sve podijelim…. Ali je nema. Samo veliki ljudi u tako malo godina života mogu ostaviti takav trag u tolikim srcima onih koji i dalje žive da očuvaju uspomenu na njih.

Imati takvu sestru bio je najveći životni dar, živjeti s njom u mislima i danas kad je nema s nama za mene će uvijek će biti blagoslov i sreća.

Mia Fulepp

Ivanica kako smo ju zvali svi mi bliski njoj. Bila je i ostala pojam i definicija prijateljstva i ljubavi na emotivnoj razini. A na onoj ljudskoj općenitoj, pojam prekrasne mlade žene koja je vrijedna svakog iskrenog divljenja. Uvijek spremna pomoći, uvijek spremna na nove zadatke s velikim ciljevima i ambicijama ali u skladu s moralnim vrijednostima prave kršćanke. Mlada žena koja je imala snagu predvodi i biti uzor jednoj cijeloj generaciji mladih žena koje su hitjele od života nešto malo više i koje nisu dopuštale da život vodi njih nego one kroče kroz život svojom stazom.

Osobno, za mene, netko tko me tjerao i inspirirao da idem dalje. Tko me nije osuđivao jer sam se mlada udala, rodila ili slično. Dapače motivirala da nastavim putem kojim sam krenula i bila mi je bezuvjetna podrška u tome. Nadam se samo da je ponosna na ono tko sam danas, prije svega majka 4 djece (uskoro) ali i prijateljica našim prijateljicama i osoba spremna biti tu za svakoga bas kao sto je ona to bila.